Ovaj roman dobitnice Nobelove nagrade može se promatrati i kao intimni meditativni zapis ili kao dugačka pjesma u prozi. Satkan od suptilnih, dubokih uvida u nevidljivu stvarnost, u sjećanja, podsvijest i snove, oživljava trenutke zapitanosti nad životom i prolaznošću vremena. Provodni motiv ove proze je bijela boja koja oblikuje emocije i stanja pripovjedačice. Njezina pokojna starija sestra, koja je živjela samo par sati nakon svog rođenja, nevidljiva je, a opet opipljiva stvarnost pripovjedačice na nekoj drugoj razini. Čežnja i bol za izgubljenom sestrom egzistira zajedno sa spoznajom – da je sestra poživjela, pripovjedačica se vjerojatno ne bi nikad ni rodila.
Tijekom književne rezidencije u stranoj zemlji bezimena pripovjedačica usredotočuje se na bijelu boju – snijeg, sol, papir, mlijeko – kako bi njome izrazila i shvatila svoju unutarnju bol. U nizu lirski ispisanih, meditativnih fragmenata nastoji se suočiti s davno proživljenom obiteljskom tragedijom: smrću starije sestre koju nikad nije upoznala. Pokušava zamisliti trenutke koje je sestra mogla doživjeti – prvi dah, prvo hranjenje, prvi snijeg – i time stvoriti intimni prostor sjećanja, tuge i pomirbe.
Bijela knjiga Han Kang dirljivo je poetsko djelo o prolaznosti, boli i ljepoti. Kroz jednostavnu, a snažnu simboliku bijelog autorica istražuje granice života i smrti, prisutnost gubitka i krhkost postojanja. Ova knjiga je više od romana – to je meditacija u prozi, tiha molitva za sve što je nestalo, ali i pokušaj da se iz bjeline stvori novi početak.
