U listopadu 1980. baskijski gradić Oruellu pogodila je strašna tragedija. U eksploziji plina u mjesnoj školi poginulo je pedesetoro djece u dobi od 5 do 6 godina i troje odraslih. Među poginulima je bio i šestogodišnji Nuco, voljeni sin Mariaje i José Miguela i obožavani unuk starog Nicasija. Prikupljajući podatke o stvarnoj nesreći i gubitku koji je pogodio brojne obitelji, autor i njegov tekst opisuju pokušaj članova jedne obitelji da nastavi živjeti nakon smrti djeteta. Dok Mariaje i José Miguel nastoje jedno drugome biti oslonac, Nicasio odbija prihvatiti unukovu smrt, pa stalno posjećuje njegov grob, razgovara sa zamišljenim dječakom, vodi ga u duge šetnje gradom i precizno rekonstruira dječakovu sobu u svome stanu. Patnja i život nakon gubitka opisani su bez patetike i moraliziranja, no s puno neočekivanih pojedinosti koje protagoniste čine životnima i zanimljivima.
Teško da bismo ikad povjerovali da je moguće tragediju pretvoriti u melodiju jezika, a upravo je to Fernando Aramburu u romanu Dječak učinio. Što pisac može s istinitom pričom o pedesetero djece u dobi od šest-sedam godina koja u jednoj sekundi poginu u eksploziji plina u školi? Može se tiho, na prstima ušuljati u jednu obitelj koja je u toj tragediji izgubila svog dječaka i s puno pijeteta i književnog majstorstva opisati njihov gubitak i pokušaje da žive nakon što je sve stalo.
Tu majku, tog djeda i tog oca nećemo zaboraviti. Njihova je bol opisana bez imalo patetike, s posebnom vrstom suosjećanja koja istovremeno dokumentira ljubav i očaj, beznađe i snagu, ali i mnogo toga posve ljudskog, poput nastavka života tamo gdje se čini da ga više ne može biti.
