Glavna protagonistica romana mlada žena, Anđela, odlučuje se rastati, napustiti muža, ostaviti svoj dom, kuću, vrt, zemlju u Slavoniji i preseliti se u podstanarski stan u Zaprešiću. Bori se za plaćanje alimentacije, jedva spaja kraj s krajem i donosi odluku o novom početku u Irskoj. Iako pisano u trećem licu, djelo je autobiografsko, a likovima Anđele i Darija, sazdanim od mnogih emigranata, autorica je neumoljivoj statistici hrvatske ekonomske emigracije dala lica.
“Ne možemo zauvijek ovako živjeti. Mislim da ću se jednostavno spakirati i otići u Irsku”, rekao je Anđelin partner Dario.
“Ako ideš ti, idem i ja”, izgovorila je.
Dva mjeseca kasnije Anđela je postala jedna od stotina tisuća iseljenica i prošla težak put od besperspektivnosti, ovrha, nakon plaćanja stanarine i režija preživljavanja s dvjesto eura mjesečno u Hrvatskoj, do stvaranja dobrog života u Irskoj.”
Tristo ili petsto tisuća iseljenika su statistika. Gorka, užasna, ali statistika. Likovima Anđele i Darija, sazdanim od mnogih emigranata, plastično opisavši znoj, suze i emocije iseljenika, Dubravka Lisak je statistici dala lica. Riječima je gotovo fotografirala značajan dio hrvatske povijesti. Priča je to dostojna filma i kazališta.
