Opišite se ukratko, što ste po zanimanju? Kako provodite slobodno vrijeme?
Nikola: Knjižničar, inženjer prometa, diplomirani inženjer sigurnosti i zaštite na radu i vozač pokretne knjižnice. Vjerojatno „najškolovaniji” vozač u Hrvatskoj.
Imam 56 godina, u knjižnici radim 27 godina, mislim da imam najbolji posao na svijetu, volim prirodu, bavio sam se sportom, sudio sam košarkašku prvu ligu, pa i sad ponekad zaigram košarku s prijateljima. Rado čitam i zanimaju me razne stvari. Uvijek sam rado uz prijatelje i kolege s posla, volim pomagati drugima jer mislim da tako ustvari pomažem i sebi. Ljeti idem na kupanje na koranski slap, a zimi obilazim grad. Karlovac se sav obiđe za 70 minuta (provjereno više puta).
Nataša: Ja sam dijete u tijelu odrasle osobe. Po zanimanju sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti te knjižničarka. U slobodno vrijeme volim šetati prirodom, voziti se na biciklu, fotografirati, izrađivati razne stvarčice od već korištenih materijala (kartona, plastike, platna…), volim svirati i pjevati, družiti se s prijateljima, a nedavno sam iz skloništa za pse udomila i jednog krasnog psa pa je i on postao jedna od mojih “zanimacija”…
Volite li svoj posao i koliko dugo ga radite?
Nikola: Iz gore navedenog se vidi da volim. U Službi pokretne knjižnice, Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić” Karlovac radim već 25 godina kao vozač – knjižničar.
U knjižnici radim od 1997. godine i prošao sam sve odjele knjižnice (osim ureda ravnatelja i računovodstva).
Nataša: Svoj posao volim najviše na svijetu i da me netko prije pitao što želim raditi, vjerojatno bih mu odgovorila da želim cijeli život biti među knjigama. Eto, radim ono što volim, to je prava sreća. Knjižničarka sam već 18 godina, a prije no što sam se zaposlila u knjižnici, radila sam 7 godina kao nastavnica Hrvatskog jezika u nekoliko područnih škola u karlovačkoj okolici.
Čime biste se bavili da niste knjižničari?
Nataša: Da nisam knjižničarka, a da se želje tako lako ispunjavaju, radila bih kao glumica u dječjem kazalištu ili kazalištu lutaka.
Nikola: Ako sam se nečim drugim mislio ili htio baviti kao mlad, sad sam već zaboravio. Jer ja stvarno volim svoj posao, a zamislite – za to me još i plaćaju. Na jednom skupu nas koji radimo u pokretnim knjižnicama u Hrvatskoj (okupljamo se svake dvije godine) onako u šali rekoh da posao u bibliobusu nije običan posao nego avantura. U svakoj šali ima malo šale, a sve ostalo je istina.
Koliko škola obilazite?
Nikola: Obilazimo 24 osnovne škole i 16 područnih škola diljem naše županije.
Koliko dugo postoji bibliobus u Karlovcu?
Nikola: U „Narodnom glasu” od 21. prosinca 1911. godine zabilježeno je da je stanovnicima Mekušja, obližnjeg prigradskog naselja, predana na uporabu prva prijenosna knjižnica koju je činio drveni ormarić s knjigama dostavljen tada uobičajenim prijevoznim sredstvom – kočijom. Bio je to prvi spomen o jednoj pokretnoj knjižnici u Hrvatskoj.
Taj datum uzimamo kao početak rada karlovačke pokretne knjižnice čiju tradiciju nastavljamo i mi danas.
Koji događaj iz Bibliobusa ćete najviše pamtiti?
Nikola: Eh, bilo je toga više, ali da navedem nekoliko:
– požar na sustavu grijanja u starom bibliobusu 2001. u tvornici tekstila Velebit koji je ugašen, a da ga nitko od korisnika pa ni kolegica Inja koja je sa mnom tada radila nije ni vidio ni čuo
– vožnja bez kočnica od Šišljavića do knjižnice
– vožnja 8 kilometara unazad bibliobusom jer su se na usku cestu srušila stabla zbog ledene kiše
I još dosta toga. Zato sam i naveo da to nije samo posao nego avantura.
Nataša: Nikad neću zaboraviti jedan bliski susret s mladim srndaćem koji je stajao nasred ceste i mirno promatrao bibliobus koji mu se približavao. Bilo je to na povratku iz Lasinje, na mjestu gdje cesta prolazi kroz šumu. Trajalo je tek par sekundi, ali mi je taj prizor ostao u sjećanju i nakon puno godina. Bilo je još raznih situacija koje ću zauvijek pamtiti, ali ta mi je bila posebna, jer volim životinje i prirodu, a putujući bibliobusom zaista u prirodnim ljepotama mogu svakodnevno uživati.
Kako bibliobus utječe na djecu?
Nataša: Bibliobus je sjajna stvar jer djeci donosi radost. Veliko šareno oslikano vozilo prepuno knjiga koje im otvaraju nove, čudesne svjetove. Kad god dolazimo na neko stajalište, djeca nam se vesele. To je pravi pokazatelj što im značimo.
Koje i kakve se knjige najviše posuđuju?
Nataša: Najviše se posuđuju lektire za osnovnoškolce, ali posuđuju se i drugi naslovi. Svatko u bibliobusu nađe nešto za sebe.
Nikola: Djeca najviše posuđuju lektiru, naravno jer je to obavezno štivo, zatim razne slikovnice, enciklopedije, knjige o životinjama, knjige za igrice Minecraft i Fortnite, stripove i filmove na dvd-u. Odrasli čitaju lijepu književnost, ljubavne i putopisne romane, knjige o zdravlju, vrtu, životinjama i putovanjima. Kriminalističke romane svi vole i uopće svaka knjiga u bibliobusu nađe svog čitača.
Najzanimljivija knjiga koju ste pročitali? Kako je utjecala na Vas?
Nikola: Baš teško pitanje! Ima ih nekoliko: Ježevu kućicu sam znao napamet prije nego sam prohodao, 20 000 milja pod morem Julesa Verna, i naš Vlak u snijegu Mate Lovraka. Utjecala je tako da sam poželio čitati još više.
Nataša: Teško bih se mogla odlučiti koja mi je knjiga bila najzanimljivija, jer sam ih, što zbog ljubavi prema čitanju, što zbog posla koji radim, pročitala jako mnogo. Ali, izdvojit ću dvije slikovnice koje su mi već pri prvom listanju i čitanju osvojile srce. Jedna je od njih „Lav i ptica” kanadske autorice i ilustratorice Marianne Dubuc, a druga „Konradova prodavaonica ptica” Nene Lončar koju je ilustrirao njen suprug Marijan. Te su me dvije slikovnice oduševile i u meni, pri svakom ponovnom čitanju, izazivaju iskrenu, tihu radost i smirenost. To je divan osjećaj!
Koliko knjiga ste do sada pročitali?
Nikola: Puno. He,he ne znam im ni broj.
Zašto je važno čitati?
Nataša: Kad netko nauči čitati, otvara mu se jedan novi svijet u kojem može pronaći odgovore na sve što ga zanima.
Nikola: Zato što tako razvijamo maštu, zamišljamo svjetove na osnovu pročitanog, a ne kao kad gledamo slike ili filmove jer tada gledamo nešto što je netko drugi zamislio. Čitajući razvijamo mozak i rješavamo u glavi razne stvari. Čak i tik-tok i fejs i whatsup moramo pročitati i znati nešto smisleno napisati.
Jeste li ste sami nešto napisali – pjesmu, roman…?
Nikola: Nekad davno neku pjesmicu, izgubih je negdje u selidbama, a baš mi je žao.
Što biste poručili našim učenicima?
Nataša: Slušajte odrasle! I oni su nekad bili djeca kao vi i događale su im se slične stvari, dolazili su u slična iskušenja. Ponekad je bolje poslušati starije, nego, kako kažu, osjećati posljedice nepromišljenosti na vlastitoj koži. I, naravno, poručila bih vam da što više čitate, jer ćete tako, otkrivajući nova znanja i bolje razumijevajući svijet koji vas okružuje, postati bolji ljudi!
Nikola: Budite dobri i pametni. Uz malo volje i discipline možete sve što zamislite.
Poštujte sve one koji rade u školi jer tu su zbog Vas. Radujte se svakom danu, bilo u školi ili na blagdanima. I ,naravno, dođite u bibliobus po neku knjigu ili makar da se malo vidimo.
Hvala vam na ugodnom razgovoru.
Novinari: Manuel Karas i Gabriela Keser, 6.r.
