U petak, 17. studenog 2023. g. u 18 sati na AV odjelu Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ Karlovac predavanje o životu i radu dr. Josipa Mantuanija održat će prof. dr. Matjaž Barbo, redoviti profesor na Odsjeku za muzikologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani.
Istražujući prošlost i značajne osobe na području Draganića kod Karlovca, članovi Udruge Zraka došli su do podataka o dr. Josipu Mantuaniju, vrsnom slovenskom etnologu koji po ocu vuče korijene upravo u Draganiću. Daljnjim istraživanjem spoznalo se da je Mantuani svojim djelovanjem kao muzikolog ostavio značajan trag na području hrvatske sakralne glazbe, pripremivši za tiskanje „Hrvatsku crkvenu pjesmaricu“ iz 1635. godine.
Janko Barle, urednik časopisa za sakralnu glazbu „Sv. Cecilija“ napisao je o dr. Mantuaniju:
„Mantuani Joseph, povjesničar umjetnosti i glazbe, rođen je u Ljubljani 28. ožujka 1860. godine, a umro 18. ožujka 1933. godine. Otac mu je bio krojač. Nakon završene javne škole pošao je u zanat, no silna želja za knjigom i znanjem dovela ga je najprije na gimnaziju, a zatim na bečko sveučilište, gdje je u početku učio pravo, a na četvrtoj godini prešao na Filozofski fakultet da se posveti arheologiji, povijesti umjetnosti i glazbi. Poslije završenog studija i doktorata htjeli su ga poslati u Rim, no on je primio 1893. godine službu u tadašnjoj dvorskoj biblioteci u zbirci bakroreza, a 1898. godine povjereno mu je upravljanje glazbenom zbirkom. Odatle je došao 1909. godine kao ravnatelj Zemaljskog muzeja u Ljubljani, a 1924. godine umirovljen je i živio u Ljubljani. Pored svog uskog područja poslovanja, Mantuani se usredotočio prvenstveno na povijest glazbe, koja je postala njegov cjeloživotni interes.
Davnije on znanac čitatelja „Sv. Cecilije“. Uvjeren sam da će se oni obradovati, kada će ugledati njegovu sliku i saznati barem nekoliko podataka o njegovom životu i njegovom opsežnom naučenjačkom radu. Odlični taj naučenjak nam je nekako blizak, ne samo zato što već toliko godine surađuje u „Sv. Ceciliji“, već i zato što se njegov otac rodio u našem Draganiću. Moram ipak odmah napomenuti, da ću samo u krupnim potezima ocrtati njegov svestrani književni i kulturni rad. U potankosti se neću upuštati jer mi je prostor odmjeren i jer mi manjka zato potrebita sprema. Dostojno moći ocijeniti tog odličnog kulturnog radnika, koji već gotovo 40 godina radi na arheološkom, povijesnom, etnografskom, umjetničkom i glazbenom polju, može samo pero stručnjaka.
Obitelj dr. Mantuanija potječe iz Italije. Njegov djed Antun rodio se u Padovi oko 1774. godine. Iz Italije je došao u Dalmaciju, gdje je bio tumač za talijanski jezik, a uz to se bavio i stolarskim zanatom. Oko 1810. godine došao je u Draganić kod Karlovca te se tu vjenčao 1811. s Anom udovom Bezjak. Ta mu je žena doskora umrla, pa je kasnije oženio neku Terezu Radić. S njom je dobio sina Josipa 1818. godine. To je otac dr. Mantuanija. Djed Antun umro je 1842. godine te je pokopan na župskom groblju u Draganiću. Mantuanijev otac došao je preko Zagreba u Ljubljanu, gdje se stalno naselio. Oženio se Helenom rođ. Krihkar iz Vača kod Litije. Umro je 1889. godine, dok je njegova žena živjela sve do 1918. godine, kada je umrla u 86. godini života. Mantuaniji se još i danas nalaze u šipačkoj župi te imaju svoju kuću u selu Petaki, u kojoj sada stanuje žandarmerijski stražmeštar, dok su se vlasnici te kuće Milan i Ana Mantuani odselili u Ameriku (te podatke poslao mi je velečasni g. Stjepan Prezelj, župnik na Šipku, pa mu za tu ljubav svesrdice zahvaljujem.)“
