Na ovaj se roman čekalo punih dvadeset godina. Indijskoj spisateljici Arundhati Roy 1997. godine njezin prvijenac “Bog malih stvari” otvorio je vrata svjetskog literarnog tržišta, prodavao se u milijunskim nakladama i donio joj je nagradu Man Booker Prize. Najprodavanija indijska autorica svih vremena, sve je to uspjela u svojoj 36. godini.
Otad je putovala svijetom, radila na televizijskim i dokumentarističkim scenarijima, pisala politički angažirane eseje, sudjelovala u prosvjedima. Često govori da se ne smatra aktivisticom no isto je tako često i mudro iskoristila činjenicu da je javna osoba i iako je Indijka, već se desetljećima bori za nezavisnost Kašmira. Prosvjeduje i protiv globalizacije, neoimperijalizma, američke vanjske politike, nuklearnog oružja, industrijalizacije i ekonomskog rasta – i zbog svega toga nerijetko je opisuju kao… histeričnu. No, unatoč tome što je zarana uspjela steći svjetsku slavu, odlučila je ostati živjeti u Indiji i Delhiju i postala je jedna od najboljih literarnih kroničarki suvremene Indije.
Prve kritike Ministarstva potpune sreće bile su iznimno pozitivne, čak i prije njegova objavljivanja. Opisali su ga kao ambiciozan, originalan i očaravajuć, velik po obimu i idejama, bogat epski roman sličan mračnoj bajci. Nakon što je objavljen, sve je te kritike i desetljeća iščekivanja posve opravdao.
Priča započinje dječakom koji se zove Aftab. No Aftab zapravo nije dječak. Aftab zapravo nije ni djevojčica. Aftab je hermafrodit kojeg odgajaju kao dječaka i koji u pubertetu odlučuje prihvatiti svoj ženski identitet i postati hirja. Novi identitet i novi život donose i novo ime: Anjum. Riječ hirja znači tijelo u kojem živi sveta duša i hirje su u nekadašnjoj Indiji imale gotovo status božanstva. No danas su stvari drugačije i hirjama nije nimalo lako.
Autorica u romanu raspliće kompleksni rodni identitet transrodne žene no to je samo jedan od elementa priče u kojoj se izmjenjuju naracija u prvom licu sa sveznajućim pripovjedačem. Ne saznajemo što je Anjum sve proživjela u progonu i pokoljima u kojima se našla 2002. godine no nakon što se uspijeva vratiti živa, potpuno mijenja svoj život. Izlazi iz zajednice koja joj je tada pružala sigurnost i odlazi živjeti na zapušteno muslimansko groblje. Tamo gradi svratište i oko sebe okuplja društvo čudnovatih, svojevoljnih izopćenika iz vanjskog svijeta i stvara zajednicu koja svojim stanovnicima pomaže da nauče živjeti s raskolom u sebi.
Ovaj je roman, kako su ga u recenziji za The Atlantic opisali, fascinantni kaos. Mnogobrojni narativni rukavci, plejada likova, zamršeni politički odnosi, prikaz nelijepe stvarnosti suvremene Indije, opisi ljudske patnje, povremeno postaju gotovo nečitljivi. Zbog toga roman traži ozbiljnog čitatelja. U svom nas pripovijedanju Arundhati Roy vodi kroz godine i prostore Indijskog potkontitenta, od četvrti Old Delhija sve do planina i dolina Kašmira. Nekome tko je izvan Kašmirske doline i Indije, teško je shvatiti kontekst tog sukoba koji traje još od sredine prošlog stoljeća kada su se Britanci povukli s tih prostora i obje zemlje stekle samostalnost. Rat između kašmirskih pobunjenika i indijske vlade i vojske tema je brojnih eseja i komentara koje je autorica objavljivala u posljednjih dvadeset godina.
Njezina je Indija u ekološkoj i moralnoj krizi i prikazuje turobnu realnost te zemlje no ipak kroz dozu humora i mješavinu kriticizma i autoironije. Njezini su likovi ljudi koje nemilosrdno lomi svijet u kojem žive no koje ljubav i nada mogu iscijeliti. Važnu ulogu imaju i životinje kojima je napučila roman: papige, kobile, psi, majmuni, mačke, vrane, šišmiši… Uza sve to, uspjela je u radnju vješto uplesti i hindsku poeziju, političke letke, agitacijske govore i parole, različite transkripte…
Svime time još je jednom pokazala svoje spisateljsko umijeće i dokazala što sve književnost može te da je ovaj potresni roman vrijedilo čekati tako dugo.
Naša preporuka: Arundhati Roy: Ministarstvo potpune sreće